Intervju iz Nezavisnih novina (15.03.2008.):

- Koliko dugo se baviš ovim poslom? Kako je sve počelo?

Zanimanje i bavljenje fotografijom bih najlakše opisao kroz dva vremenska razdoblja svog života. Sve je još počelo u ranome djetinjstvu, kada sam pored velike ljubavi i “jurnjave” za loptom, sebi našao još jednu ljubav, a to je ona prema crtanju.

Drugi period koji se direktno odnosi na fotografiju bih povezao i opisao kao “probuđena” stara ljubav prema slikanju koju sam imao u djetinjstvu, počinje priču o sebi mladi banjalučki fotograf Zoran Mrđenović.

Taj drugi dio priče o njemu počinje 2004. godine, kada odlazi na studentsku ekskurziju u obilazak najljepših evropskih gradova. Sve ljepote tih gradova je bilježio svojim malim digitalnim fotoaparatom, kojeg je kupio tik pred putovanje i kojeg do tad nije pošteno ni isprobao, tako da ga je u tom trenutku fotografisanja sve oduševljavalo. Tako je nastavlja Mrđenović, rođena nova stara ljubav.

- Šta te privuklo da se baviš ovom vrstom umjetnosti?

Jedan veliki izazov mi je bio trenutak kada sam 2006. godine dobio poziv od agencije za zaštitu autorskih prava da radim kao fotograf u Crnoj Gori. Projekat je bio da se odrade fotografije za knjige i turističke vodiče opštine Budve i Crne Gore koje je sponzorisala opština Budva. Sve do tada sam bio samo veliki zaljubljenik u fotografiju i još uvijek škljocao sa svojim džepnim IXUS-om po prirodi. Tako da mi je pomalo bilo smiješno da se pojavim u Crnoj Gori kao “profesionalni” fotograf  koji iz svog džepa vadi malog IXUS-a, a da je pred mene postavljen tako veliki zahtjev i izazov koji je za iskusne fotografe sa vrhunskom opremom. Na taj poziv je najviše uticala moja lična web prezentacija sa fotografijama http://www.mrdjenovic.com,  gdje je galerija bila prepuna motiva prirode sa crnogorskog primorja s kojom su bili, kako kažu, oduševljeni. Međutim, nakon nekoliko telefonskih poziva, ipak sam pristao na ovaj posao, njihovom pričom i ubjeđivanjem da njima trebaju dobre fotografije i da vjeruju, na osnovu viđenih fotografija da ja to mogu da uradim, pa čak i sa svojom skromnom opremom. Nekoliko dana pred polazak sam ipak nabavio nešto profi opreme, tada jedan od najpopularnijih dSLR fotoaparata Canon 350D, 2 objektiva u rasponu od 18-300mm i polarizacioni filter.
Mogu reći da je to bilo jedno predivno putovanje, krstarenje i upoznavanje ljepota Crne Gore i moje veliko zadovoljstvo da odradim svoj prvi profesionalni poziv na koji su bili zadovoljni i klijenti i ja.

Ovo mi je bio jedan veliki korak naprijed u stvaranju moje, da je nazovem karijere, tako da su poslije pristizali pozivi i saradnje sa nekim turističkim agencijama i hotelima sa crnogorskog primorja. Zbog svega ovoga sam imao veliki podsticaj da radim i dalje na neke pozive za posao vezano za fotografiju, pa i tako sam sve više bio zaljubljenik u ovaj zanat.

Poslije, vremenom sam se sve više nekako pronalazio u još jednom većem zadovoljstvu, tj. u portretisanju ljudi. Počeći od uličnih portreta i slučajnih prolaznika, pa do dogovora sa prijateljicama za fotografisanje u prirodi i zanimljivim lokacijama.   Sve to je preraslo u veliku i trenutno ostvarenu želju da otvorim svoj foto studio i da ovaj posao bude ozbiljan i sastavan dio moga života.

Trenutno sam opčinjen ovom vrstom fotografije i danas najviše radim portretne i fashion/glamour fotografije. Na ovom polju pokušavam da što više napredujem i usavršavam se.

- Da li si osvajao neke nagrade?

Krajem 2006. godine mi je uručen medaljon i priznanje za amaterskog fotografa godine od International open amateur photography competition, za fotografiju pod nazivom «Mon dancer». Tim putem sam bio pozvan u Las Vegas na manifestaciju i preuzimanje kristalnog pehara za ostvaren uspjeh. To priznanje je puno uticalo na moj dalji rad i sa više samopuzdanja u sebe sam ulazio u svaki naredni izazov.

- Po tvom mišljenju, da li je potrebno školovanje da bi bio dobar fotograf?

Mislim da je za umjetnost najvažniji čovjekov duh. Iskazivanje njegove sposobnosti, iražavanja talenta i pogleda na svijet kako ga on vidi, jer u umjetnosti ne postoje granice čovjekovog maštanja, vizije izražavanja i uočavanja. Čovjek mora da oslobodi svoju maštu i pokaže ono što vidi i osjeća i da pokuša da savlada sve moguće prepreke, a usavršavanje i školovanje je ujedno put da mu to sve olakša.
 

- Koja vrsta fotografije tebe zanima?

Sve vrste fotografija me na neki način fasciniraju, ali najviše fotografije ljudi i portretne fotografije. Mnogo su mi interesantnije, kako za gledati, tako i za fotografisati, jer zapisuju jedan određen i tipičan momenat života osobe, pune su emocija, prodiru u čovjekovu dušu i pobuđuju ponekad jedan zagonetni trenutak, tj. vizuelni kontakt posmatrača i portretisane osobe, kontakt očima i prodiranje u misli. Volim i konceptualne fotografije, igru svjetlošću, sjenki i igranje mojom maštom, što daje autentičnost fotografiji. Uživam u tome da fotografiju učinim autentičnom mojom kontrolom, tj. idejom, postavkom rasvjete, scene i sl. Photoshop manipulacije izbjegavam, jer fotografiju što više pokušavam zadržati u njenom izvornom obliku.

- Koga poštuješ od profesionalnih i poznatih fotografa?

Današnje majstore fotografije je jako teško nabrojati i izdvojiti, jer ih stvarno ima mnogo. Digitalizacija i internet je doveo do toga da se današnji radovi mogu publicirati i vidjeti bile gdje, jer fotografije su lako dostupne svim posjetiocima kroz lične i javne web prezentacije i galerije i ima zaista velik broj profesionalaca i amatera koji privlače pažnju svojim radovima. Ali, ipak bih izdvojio jednog od najčuvenijih foto reportera u istoriji fotografije, a to je Henri Cartier-Bresson.